Hikaje- mudrosti

"Bolje je časno izgubiti, nego prljavo pobijediti."

" Najviše zbog čega će ljudi ući u vatru jesu dva šuplja organa: polni organ i usta; a najviše zbog čega će ljudi ući u Džennet jesu bogobojaznost i lijepa ćud."

( El-Hakim-hasen )

Zapisano je u ranijim knjigama:
„Sinko, neka ti riječ bude lijepa i lice nasmijano kada se obračaš ljudima, bićeš im draži  od onoga koji im daje novac.“

Sišao je niz Jekovac, sam sa svojim konjem, niz mahale pa drito u čaršiju, a nije se mogao čudom načuditi, kako ga, eto, ne bude "na kratko", a sve se promijeni... Sve se promijeni, ništa, gotovo ništa ne može prepoznati. "Rano je", pomislio je, "još uvijek ljudi spavaju i nikoga nema na sokacima"; niz mahale asfaltirane sišao je tiho i s čuđenjem.

"Bože, Bože, šta je ovo?", pitao se beg, "sve je drukčije, da nema Jekovca i da ne vidim vratničku Tvrđavu i kapije, pomislio bih da sam ušao u neki tuđi grad, ali, znam, ovo je moj grad, još uvijek mu mogu, barem, mjesto prepoznati! Umoran sam i zaprljan od puta, moram se oprati", glasno je promrmljao i zaputio se k hamamu, vjerujući da će dolje, valjda, nekoga naći da se sapere i sredi, jer ubrzo će sabah, molitva, za koju mora biti čist k'o suza.

Uputio se neobično velikim i širokim putem do hamama, a po njemu nekakve šine, pravilno postavljene. Sve mu je to bilo čudno da se čudom nije mogao načuditi. Došao je do svog hamama, tražio je vodu, uzaludno, tražio je toplu vodu i svoj hamam da se opere i taharet učini, jer se tek s puta vraća, ali toga više nema tu, sad je tu kutubhana i dershana.

"'Adžeba, 'adžeba!"

"Pa dobro", pomislio je, "nije ni to loše, kutubhana je hajr u svakom pogledu, štaviše to je možda i bolje, ali gdje se ljudi peru, taharete/čiste i gasule/kupaju, moram se oprati, srediti, jer sad će namaz, sabah, hoću u svojoj džamiji klanjati, ubrzo će sabah, zora."

Zaputio se, opet, u čuđenju, između neobičnih zgrada, novim popločanim ulicama, vodeći svog doru, ni sam ne znajući šta bi moglo biti veće i glasnije – da li zveket kopita njegovog dore po popločanoj Ferhadiji ili njegovo čuđenje, kako se grad izgradio i promijenio.

"'Adžeba, 'adžeba!", nije mu s usana silazilo.

Došao je do svoje medrese, ipak, hvala Bogu, nju je prepoznao, ona je ostala ista; gotovo je zaplakao… Stavio je ruku na kamen, na zid, zatim je glavu čelom priljubio uz njeg, gotovo da je mogao čuti odjek glasova što su iz dubine kamena izbijali, kiraet, učenje, dersove, povike i tišinu..., suze su krenule... Ali, ni ona nije ostala ista, jer ušao je unutar, tražio je djecu svoju, talebu, učenike, muderrise, tražio je mudira, ima li ikoga, tražio je ljude... Nikoga nije našao, ama baš nikoga nije bilo u njegovoj medresi. "Pa šta je ovo, još ramazan nije nastupio, moraju barem neka djeca i neka taleba biti tu, gdje su, nema ih?!, O Bože, ima li kraja mom čuđenju", pitao se beg.

Vratio se do džamije, do svoje džamije, ona je tu, mada više ni nju ne smije odmah pogledati! Zagrlio bih je, ali ga strah da i tu ne zatekne promjenu, s oprezom joj je prišao, brižno je i pomno gledao... Njegova je, nije se promijenila, hvala Bogu. Prišao joj je, kao u Šebi arusu, prislonio glavu na njen zid i konačno prokinuo plačem, izridao se. Nekoliko trenutaka poslije, vratio se do šadrvana: "Ovdje ću se oprati i srediti, abdest uzeti, da mogu namaz obaviti", pomislio je. Prepoznao je i šadrvanski kamen dobrog gazde Ivana s Brača. I počeo se prati, ruke svoje i lice umivati, abdest uzimati.           

- "Je li to, časni beže, sapireš krv sa svojih ruku?"

- "A to si ti?! Nije krv, čestiti don Lovrene, nije krv, već sok anadolskih narova!"

- "Zar se to ne vraćaš s kakve bojne, beže, pa krvave ruke pereš?!"

- "Ne, vraćam se s majčinog mezara, išao sam joj mezar zijaretiti i učiti. Majci, Seldžuki mojoj! A gdje ti je pozdrav, don Lovrene?! Svaki je govor prije selama, šejtanski govor, kaže predaja!"

- "U pravu si: Es-selamu alejke, časni beže!"

- "Hm! Opet ti, hm... Alejkes-selam, don Lovrene."

- "Šta sada nije u redu?!", don Lovren će. "Još te pozdravljam tvojim pozdravom, a ti, opet, nešto negoduješ?!"

- "Zašto me pozdravljaš pozdravom mrtvim? Ti znaš da je to pozdrav izrazito mrtvih, učen si, znaš i sam", odgovara beg, brišući se svojom košuljom po licu, pa nastavlja, "ako već želiš da me pozdraviš našim, odnosno, mojim pozdravom onda on glasi ovako: Es-selamu alejkum, Mir Vama, a ne Es-selamu alejk, Mir tebi, jer ljudi nisu sami, uvijek su u društvu, il' dobrih il' loših, a svakom vrijedi i treba mir poželjeti", beg će odbrusito.

- "Pa ti si mrtav, zar ne?!", don Lovren će. "Nema te više, Gazi Husrev-beže, umro si, ne postojiš, ti si gotov, završen, zaboravljen, sam si i napušten..."

- "Ima me, don Lovrene Ivanoviću, itekako me ima, vidiš li ovo oko nas?! Ovo sve kazuje da mene još uvijek ima, spomen je moj sačuvan, moja dobra djela žive, postoje i teku još uvijek, zato nisam mrtav, kako ti misliš i kako ti hoćeš da budem, tu se varaš, grdno se varaš. Pomakni se u stranu, sa mnom, da ti nešto pokažem! Evo i djece moje, izlaze iz ove druge, novije zgrade. Vidiš li ih, ovu djecu, što u grupama, mladi, sneni i budni u isto vrijeme, ulaze u harem pa u moju džamiju, vidiš li ih, koji su i koliko ih je, vidiš li?! Sve su to moja djeca, sve, svaki od njih, ja sam ponosan na njih. I zato mrtav nisam, kako ti misliš da jesam!" 

U tom će ezan s munare Begove džamije označiti da je počeo sabah, vrijeme za ustajanje i klanjanje, a dvije će prilike iz "harema sna" nestati, svaka svojim tragom. 

Muhamed Velić

„ Bože moj, darovao si mi blagodati, a ja Ti se nisam zahvaljivao. Pogađale su me nevolje, a ja nisam bio strpljiv. Iako ne bijah zahvalan, nisi mi prestao darivati blagodati. Iako ne bijah strpljiv, okončao si moje nevolje. Bože moj, od Tebe je samo dobro.“

„Koga Kur'an i sjecanje na Mene preokupira i odvrati od trazenja od Mene, dat cu mu vise nego sto dajem onima koji od Mene traze. Vrijednost Allahovog govora nad bilo kojim drugim govorom je kao vrijednost Allaha nad svim stvorenjima.“!

Priča se da su u doba Musa a.s. živjela dvojica Israelićana od kojih je jedan bio među najpobožnijim ljudima toga vremena, a drugi je opet bio veliki griješnik.
Kada je taj pobožni čovjek umro Musau je objavljeno da je on u Džehennemu, a kada je umro taj griješnik Musau je rečeno da je taj čovjek u Džennetu.
Pošto ga je to veoma začudilo Musa ode ženi onog pobožnog i upita je o njenom umrlom mužu. Žena mu odgovori: - Bio je veoma pobožan i dobar!?
Musa je ponovo upita: - A da li si još nešto posebno primijetila kod njega?
Žena odgovori: - Često bi govorio: "Blago nama ako ovo što Musa propovijeda i što mi slijedimo bude istina'?!"
Onda Musa ode ženi onog umrlog griješnika i upita je o njenom mužu, a ona reče: - Bio je veoma veliki griješnik i loš čovjek!
Musa i nju upita da li je njen muž imao nešto posebno kod sebe, a žena odgovori: - Moj muž bi često govorio: "Nema drugog boga osim Allaha i hvala Allahu što nam je poslao Musa'a a.s.!"
Onda Musau bude jasno da je Uzvišeni Allah onog pobožnog čovjeka kaznio Džehennemom zbog njegove sumnje u Allahovo postojanje i istinitost Musaovog poslanstva, a da je onog griješnika nagradio Džennetom zbog njegove ubijeđenosti da Allah postoji i da je sve istina što Musa a.s. propovijeda ljudima.

"Dobro djelo podigne svoga činitelja kada posrne, a kada hoće da padne, nađe oslonac."

Djevojka kasni na posljednji autobus. Kuca je daleko. , a i kasno je...   Na istoj stanici se nalazi i jedan mladic, koji joj prilazi i nudi joj " POMOC"  tj.  (da prenoci u njegovoj " hacijendi ",da bi ujutro pomogao djevojci ... )

Dolaze k'njemu.JEDNA SOBA I JEDAN KREVET !?  On joj nudi svoj lezaj, dok sam na pod lijeze ..

DOLAZI  SEJTAN  ! Dosaptava mladicu: " Vidi lake robe , ni mehr ne treba . Sama je !! Ko zna ko je i odakle je ?? Mladic ostaje prikoliko pribran, i kaze sam sebi : " Upalit' cu svijecu , pa cu staviti svoj prst na plamen( kako bi obuzdao strasti  ).Dalje kazuje sebi : " Uzviseni Allah je stvorio mnogo goru  i  zescu vatru u dzehennemu... " !!! Potom stavlja jedan svoj prst u vatru , razmisljajuci :"Ako ne izdrzim  " ovu " , KAKO LI CU TEK IZDRZATI AHIRETSKU ??

..Sprzio je prst... Previo ga je .. Noc je duga .. Sprzio je i drugi i tako redom svih 10. prsta .    Osvanuo je sabah, klanjao je i uputio se djevojkom da potraze njene roditelje. Nailaze na njenog oca . I dok je otac stojao kao veliki UPITNIK ( ? ) , kcerka mu je govorila sta joj se desavalo posljednje noci . TAKODJER MU JE REKLAO CEDNOSTI I KREPOSTI OVOG AHLAKLI MLADICA.Splet okolnosti  i prije svega Allahova volja su doveli do medjusobnog simpatisanja , i pozitivnih " oscilacija " medju njima  : )))

Nesto kasnije,na pitanje mladica , otac dade pristanak i dozvolu da se mogu ozeniti . Stupise u lijep i halal , te pun ljubavi i samilosti islamski brak .

(preneseno sa jednog od predavanja na temu " CEDNOST "  ) !

Rekao je Uzvišeni Allah s.w.t.:
"O sine Ademov, klanjaj Mi 4 rekata sprva dana, Zaštit ću te u ostatku dana." ( Tirmizi sahih )