Hikaje- mudrosti

-U čemu ti život prolazi?-pitali su Ibrahima ibn Edhema, pa je rekao:

-Imam tri jahalice, pa putujem na njima. Kad me snađe kakva blagodat, uzjašem na jahalicu zahvalnosti pa napredujem dalje. Kad me snađe nevolja, uzjašem na jahalicu strpljenja. A kad osjetim u sebi pokornost Bogu, uzjašem na jahalicu iskrenosti.

„Najbolji dan koji je sunce obasjalo je petak; u njemu je stvoren Adem, u njemu je uveden u Džennet i u njemu je izveden iz Dženneta i na taj dan će nastupiti Smak svijeta."

(Muslim, Ebu Davud, Tirmizi)

„Hodaj i ostavi trag-ali tiho, necujno, blago i slatko-kao povjetarac mehki ili kapljica kise kad ti dotakne lice.“

„Kada će čovjek biti iskren?“, pa je odgovorio:

„Onda kada njegovo ponašanje bude poput ponašanja bebe, dojenčeta: svejedno mu je da li ga neko hvalio ili grdio.“

"Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. .."

"Srecu ce postici samo onaj ko zivi oslobodjen od ropstva tijelu, strastima i materijalnim stvarima. Robuje se samo Allahu. "

„Tri su stvari uz koje ništa ne može nauditi:

Dova u nedaćama,

-traženja oprosta nakon grijeha i

Oženjen sam već sedam godina. Sve što sam očekivao u braku to sam i našao. Lijepu i bogobojaznu ženu, krov nad glavom, stalan i siguran posao....Međutim, mene i moju ženu Allah, dz.s. nije opskrbio djetetom. U naš život počela se polako uvlačiti dosada, nesigurnost i gubljenje nade.
Počeli smo obilaziti doktore i bolnice. Velike napore smo ulagali, svakog poznatog doktora u zemlji smo posjetili, čak smo putovali i van države. Raspitivao sam se za doktore koji su iskusni i specijalisti za neplodnost (sterilnost). Mnogo nalaza, analiza, terapija i lijekova....ali ništa, nije bilo nikakve koristi!
Razgovori između mene i moje žene svodili su se uglavnom o „tom“ i „tom“ doktoru. Kakav je, šta li će da nam kaže......?
Naša očekivanja i liječenje kroz razne terapije odužile su se dvije godine. Neko od njih kaže da je do mene, neki kažu da je do moje žene..bilo kako bilo, dani su prolazili, naša psiha je bila sve više i više opterećena tim problemom.. Kroz svoje ponašanje i razgovor, pokušavao sam da se „pravim“ da ne razmišljam o tome kako bih isto i kod žene probudio zanimanje za nečim drugim...ali nije išlo, jednostavno o tome smo samo mislili i govorili.
Dodatni teret su bili ljudi oko nas. Mnogo pitanja a nema odgovora.
„Pa šta više čekate?“ „Do koga je, da li ste išli doktoru?“ „Ja sam čula za ženu čim je otišla tom i tom doktoru, odmah zatrudnila“?....Hmm, kao da je stvar u našim rukama, ali ko narod..
Jedne noći dok sam se spremao da pređem put, kad pored mene čovjek slijep, koji je takođe krenuo da pređe preko puta. Uzeo sam ga za ruku, razgledao da nema automobila i preveo ga na drugu stranu.
Kad smo stali na pločnik, zahvalio mi se na pomoći i zaželio mi zdravlje i bereket u životu.
Taman kad sam htio da krenem, osjetio sam da me i dalje drži za ruku i ne pušta je..kao da želi da ostanem. Zatim je upitao:“Da li si oženjen?“ Odgovorio sam:“Da, jesam.“ Onda je upitao: “Aaa, imaš li djece?“ Iznenadio sam se njegovom drugom pitanju odgovorivsi: “Ne, nemam, nije nas Gospodar opskrbio djecom, već sedam godina čekamo.“ Slijepac pusti moju ruku i reče:“Sinko moj, meni se to isto desilo u životu. Dosta godina nisam imao djece, sve sam obišao i pokušao, samo mi je jedno ostalo, DOVA ALLAHU, s.w.t. Na svakom namazu sam dovio kur'anskom dovom koju je koristio Zekerija: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!“ (Al-Enbija, 89)
Nakon ustrajnosti u dovi, Allah me opskrbio sa sedam sinova..hvala Allahu! Kad smo se htjeli rastati, on me ponovo uhvati za ruku i reče:“Ne zaboravi dovu!“
Da, na jedno i glavno smo zaboravili, DOVA! Rekao sam ženi šta mi se desilo. Razgovarali smo i analizirali naše stanje. Sve smo pokušali, samo još nismo pokucali na vrata Onoga koji ne odbija ničiji zahtjev! Podsjetio sam ženu da mi je prije dvije godina jedna starica govorila:“Sinko, samo dova i dova!“ Ali sam to bio nekako smetnuo subhanAllah.
Očistili smo svoje nijjete. Počeli smo iskreno na svakom namazu, na svakoj sedždi da dovimo. Posebno smo bili ustrajni u zadnjoj trečini noći. Birali smo vremena u kojima Allah prima dove svojih robova...... Bili smo stpljivi, nadali smo se Allahov milosti. Nismo ni sekunde posumljali da će nam Allah odbiti naše dove.....
SubhanAllah..nakon nekog vremena otišao sam sa ženom na redovnu kontrolu. Nakon pregleda, doktorica se nasmijala. Samo je rekla: “Nek je sa hajrom, postat će te ako Bog da roditelji!“
Allahu ekber, nisam ništa mogao da kažem, osim: “Hvala ti Gospodaru!“ Dok smo se ja i žena gledali u našim mislima bila je ista misao: “Kako je samo Gospodar Milostiv!“
Nakon što nam je Allah iz svoje milosti podario dijete, trenutno na sedždama dovimo: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.“ (El-Furkan, 74)

Ebu Bilal

"Ne druguj s oholim,
Ne zna za duhovno stanje, ne zna kako je drugom, ne zna šta je srce, možeš se nasekirat."

Od Ebu Abdullaha Sadika prenose se sljedeće riječi:

„Četiri su stvari u čovjekovu korist, a ne na njegovu štetu:

1-vjerovanje i zahvalnost, jer Uzvišeni kaze: „ Allah vas neće kazniti ako budete zahvalni i ako budete vjerovali.“ ( En Nisa 147 )
2-traženje oprosta ( istigfar ), jer On, Uzvišeni kaže: „A Allah ih neće kazniti dok si ti među njima, i Allah ih neće kazniti dok god oni oprpsta traže.“ ( El Enfal 33 )
3-dova, jer On, Uzvišeni kaže:“ Reci-moj Gospodar ne bi vam nikakvu pažnju poklanjao da nije vaše dove.“ ( El Furkan 77 )